Podcrtavanje

Galerija AŽ, Zagreb, 20. 11. – 7. 12. 2021.

 

Izložba Marijana Crtalića bila je u programu Galerije AŽ 2019. godine. Zbog njegove izložbene prezauzetosti prebačena je u 2020. godinu. Zbog njegova prerana odlaska nažalost je zauvijek otkazana. Pa kad se već kao autor nije stigao upisati na žitnjački popis, upisao se kao redoviti posjetitelj, upućeni komentator, najveći konzument sekundarne ponude, ali i kao lik ili tema radova Žitnjačana i njihovih gostiju. Takva je uostalom i bila njegova uloga na suvremenoj sceni, osim kao autor, njezin je mozaik ispunjavao i svojom autentičnošću.  

Kako bi mu se scena mogla odužiti? Prihvaćanjem šale na svoj račun, preuzimanjem uloge vlastite karikature?

Čime bi ga mogla nagraditi? Konceptualnim ručkom sastavljenim od bezbrojnih nizova malog formata, montažom koja raspolaže cjelokupnim footageom njegova života?

Preuzimajući ulogu referentna uzorka te scene, Atelijeri Žitnjak nastoje upotpuniti njegov mozaik, koriste svoju godišnju manifestaciju „Dan otvorenih vrata“ da izložbom „Podcrtavanje“ obilježe godišnjicu njegova odlaska te da ga portretiraju upravo na granici životnog i umjetničkog. Ta je granica zapravo i bila područje njegova djelovanja, naime, bilo na sceni, bilo izvan nje, sve je to uvijek bio nekakav performans. Čak bi se moglo reći da je Marijan autor, a Crta lik, prisutan u svakoj sceni suvremene scene, pa ako i nije protagonist, uvijek je spreman preuzeti riječ. Ili postati sadržaj, preuzeti ulogu samog sebe, karikaturu koje je istodobno svjestan, ali joj nesvjesno i dalje servira argumente.

Često je i u svojim radovima sam sebi sadržaj, pa čak i s namjerom da već ustanovljena karikatura njegova lika postane ogledalom koje ironično odražava pojedinu dimenziju života, kao što je to bilo u njegovoj neočekivano posljednjoj izložbi „Sanjam da ne sanjam kako sanjam“. Prilikom otvorenja izvodi i performans: pokretima prepričava sadržaj onoga što se gleda na izložbi, dakle, izvodi koreografirani prijevod snova. Izvedba traje tek dvadesetak sekundi, otprilike onoliko koliko je uspio zapamtiti predložak.

Fotograf Boris Cvjetanović pamti ga, između ostalog, i po tome što mu je neprestano ulazio u kadar, kako bi Cvjetanović nešto nanišanio, tako bi Crtalić snimio što je ovaj nanišanio i naslikao se ispred njega to snimiti, jer ako je Cvjetanović nanišanio, to je onda sigurno okej.

Lakomost je bila jedna od njegovih prepoznatljivih crta, imao je nezasitnog lopova u sebi, baš kao što Osip Brik kaže za Vladimira Majakovskog: „Osjećao je nužnim da ga čitaju ljudi koji ga nisu čitali, da ga čuje publika koja se klonila njegovih nastupa, da ga vole žene koje ga, činilo se, nisu voljele.“

Crta to nije nimalo sakrivao, za licemjerje ga se nikad nije moglo optužiti, iako je uvijek nastojao preuzeti glavnu ulogu, takvo je preuzimanje uvijek bilo javno objavljeno, a često je bilo i karikatura preuzimanja.   

 U tom mu smislu, podcrtavajući ga, sudionici izložbe pristupaju kao autoru, no jednako tako i kao liku. Od Željka Badurine, koji ga javno odijeva, odnosno koristi produkcijski budžet svoje izložbe „Heal the world, artist aid“ (Galerija AŽ, 2007.) za nabavu njegove garderobe, do Alema Korkuta, koji mu udara ‘gradsku placovinu’ na novčani iznos netom dobijene druge nagrade na „THT nagradi“. Od Borisa Cvjetanovića, koji u seriji fotografija „Crtin dom“ dokumentira interijer Crtalićeve kuće u Sisku, predstavljajući njegov skupljačku, ali, sudeći po obliku skladištenja, nimalo arhivsku crtu ličnosti. Do samog Crtalića, koji u neformalnom razgovoru s Labrovićem (audio „Klapa“) karikira kako svoje poznavanje suvremenog alata, tako i okolnosti Siska, inače vrlo često zastupljena u njegovim radovima, pa obrazlaže složeni postupak u Photoshopu nužan da bi se riba iz Kupe 'plasirala' na sisačku željezaru.

Od minijature Svena Klobučara, koji jednim potezom izolira Crtin cerek, do te mjere prepoznatljiv da je preuzet za vizualni identitet izložbe, kao njezina osobna iskaznica, do performansa Kate Mijatović „Vrata za Marijana“, koja crta vrata vodom po zidu. Taj temporalni prolaz dio je diptiha, čija se prva etapa dogodila još 2005. godine performansom za video „Marijanov san“.

Što se tiče vrata, primjerice, u filmu Pola sata (B. Greiner, 2010.) Crtalić iza zatvorenih vrata vecea, znajući da je ozvučen, dok piša daje izjavu kojom ironizira kako kontekst u kojem je daje, tako i opći kontekst suvremene scene. Što se pak tiče prozora, Cvjetanović ga snima 'iznutra' dok se kroz prozor naviruje u unutrašnjost makete (u izvedbi Predraga Pavića i Marka Ambroša) Modula 4 x 4, u zgradi montažnog tipa JU – 60, glavnom elementu izložbe „Silver City“ Božene Končić Badurine. Njegova glava zauzima čitav pogled kroz prozor, pa ovaj portret odgovara njegovim radovima u formatu fotomontaža gdje svoje lice ekstremno povećava i pozicionira iznad raznih prizora sisačke željezare.

Zoran Pavelić akrilikom na platnu slika riječ ‘crta’, a Siniša Labrović Crtu interpretira crvenom crtom povučenom po žitnjačkim zidovima između galerije i roštilja u unutarnjem dvorištu, povezujući dvije Crtine ključne sklonosti. 

Marko Tadić naslanja se na drugu sklonost, konkretno na Crtalićev san u kojem je potpuno ispunio galerijski prostor instalacijom od pizza i ćevapa. Pa dok je posve jasno kako Marko Tadić tek ostvaruje Crtalićev san, Vlasta Žanić realizira njegovu ideju, koja bi vrlo lako mogla biti i njezina. Naime, nakon odgledanih filmova Gotovca i Sarića, Crtalić joj priča kako je i on to radio, kad je prvi put imao kameru zabavljalo ga je da je uključi, i držeći je za njezin remen, vrti iznad glave kao kamen. Sve dok je nije razbio. Video Vitlanje, međutim, logično se nastavlja na seriju njezinih radova koji tematiziraju ideju kruženja, odnosno vrtnje. S jedinom razlikom što se u ovom slučaju ne vrti ona.  

Matej Knežević i dalje sjedi na dvjema stolicama, umjetničkoj i medicinskoj, pa u formatu ready madea izlaže Crtalićev urološki nalaz i njihovu umjetničko-medicinsku WhatsApp komunikaciju.

Marko Ercegović njegovu ulogu u društvu predstavlja već u nazivu svoga diplomskog rada: „Film je bezveze, ali Crta je super“, a Zdravko Mustać koristi ga kao već 'afirmirana' glumca u filmu Planktoni. 

Darko Fritz i Igor Grubić s Crtalićem poziraju u posve distopijskom ambijentu napuštene Političke škole u Kumrovcu. Njihova se prisutnost izmjenjuje s njihovim izostankom, sad su ovdje, sad ih nema, jednako kao što se to dogodilo i s reprezentiranim sustavom. Ali, s druge strane, baš kao što je to bio i slučaj s Crtalićem, odjednom je nestao. I to upravo on, toliko prisutan da je bilo nemoguće pomisliti kako bi ikad mogao nestati.

I konačno, kad se već ta nemogućnost ipak nažalost ostvarila, Ivana Jelavić šalje mu srce, kao da mu s ove strane rijeke odmahuje: „Koliko god bilo glupo stisnuti srce na fejsu, nekad je to jedino što možemo.”

Izložbu „Podcrtavanje” stoga bi se moglo shvatiti i kao zametak neke buduće kolekcije, sastavljene od pronađenih i napravljenih komada, nadahnutih osobnošću Crte, koji se, primjerice, na pitanje prijatelja dok zajedno u njegovu iznajmljenom, vlažnom, podrumskom stanu gledaju „Milijunaša”, što bi ti učinio s milijunom, ogleda oko sebe i odgovara: “Ne znam, teve imam, kameru imam, možda bi uzeo još nešto kole i čipsa.”